Znate li kako je nastalo Lokvarsko jezero? U radnoj akciji bilo je preko 20.000 ljudi, pogledajte fantastične fotke izgradnje brane

Marinko Krmpotić

28. kolovoz 2023 06:50

Foto IGOR KRALJ/PIXSELL

Foto IGOR KRALJ/PIXSELL

Atraktivne vizure prostora, koji je inače sakriven tonama vode, mnoge su nagnale i na razmišljanje o prošlosti

Ove godine zbog radova remonta realizirano pražnjenje Lokvarskog jezera velikom je broju ljudi omogućilo bitno drukčiji pogled na tu veliku goransku akumulaciju.

Atraktivne vizure prostora, koji je inače sakriven tonama vode, mnoge su nagnale i na razmišljanje o prošlosti, odnosno odgovor na pitanje kako, zašto i kada je nastalo ovo jezero. Većina će na to pitanje pokazati bar temeljno znanje i reći kako je jezero izgrađeno pred kojih sedamdesetak godina i to kroz brojne radne akcije kojima je tadašnja država – Jugoslavija – gradila različite dijelove komunalne i cestovne infrastrukture.

Snimio Marinko KRMPOTIĆ

Taj je odgovor točan, ali ne i potpun, kaže nam Milutin Burić, dugogodišnji rukovoditelj HEP-ovih pogona, dipl. ing strojarstva koji je što zbog posla, što zbog toga što ga to zanima, detaljno proučio korištenje voda Lokvarke i Ličanke u energetske svrhe te rado s nama podijelio niz saznanja vezanih uz razdoblje od stvaranja te ideje pa do gradnje energetskog sustava.
– Priča oko dolina Lokvarke i Ličanke kao područja bogatog vodom počela je još početkom prošlog stoljeća, dakle u prvim desetljećima 20. stoljeća, kad su tadašnji stručnjaci uočili velik potencijal tog područja za stvaranje spremišta vode. Najznačajniji je pritom bio geolog Ferdo Koch, kasniji osnivač Instituta za geologiju, začetnik sustavnog proučavanja onog dijela geologije našega kraja vezane uz mogućnosti stvaranja većih zaliha pitke vode, odnosno vode potrebne za stvaranje električne energije. Upravo on je još početom 20. stoljeća napravio osnovnu geološku sliku dolina kroz koje su tekle Ličanka i Lokvarka.

Pritom je uočio da ta područja imaju vrlo nepropusnu građu i strukturu tla što je idealno za spremišta vode, odnosno bazene, kako ih je on nazivao. U tim početnim istraživanjima Koch nije razmišljao o korištenju vode za stvaranje električne energije, već o što većim i kvalitetnijim spremištima pitke vode! Iznimno je zanimljivo što je on već tada, dakle pred više od sto godina, shvaćao kako će pitka voda ljudima biti itekako potrebna i kako je potrebno naći mogućnosti stvaranja velikih količina zaliha pitke vode. Kad to znamo, onda mi malo smiješno djeluju današnje rasprave o tome treba li nam ili ne akumulacija Križ potok. Koch je davno znao da će itekako trebati, a danas većina ljudi to još ne shvaća, iako je itekako jasno da je voda u sve većoj mjeri isto što, na simbolički način rečeno, zlato. U rukama i oko sebe imamo bogatstvo, a mi ga još ne koristimo i to je pomalo tužno, priča Burić.

Te njegove ideje prihvatili su i drugi stručnjaci tog doba i krajem tridesetih godina prošlog stoljeća kreće se u realizaciju ideje o gradnji energetskog sustava baziranog na vodama Lokvarke i Ličanke.

– Naime, 1937. godine osnovano je Banovinsko električno poduzeće, skraćeno BEP, kojem je zadatak bio na širem području Hrvatske, ponajprije izvan većih gradskih sredina, stvoriti uvjete za proizvodnju električne energije. Inicijatori su bili profesori Jure Horvat i Miroslav Plohla, kasniji istaknuti znanstvenici. Oni su napravili snimku našeg područja, potvrdili istraživanja prof. Kocha te došli na ideju da se vode ovog sliva usmjere slobodnim padom prema Triblju gdje bi trebala biti elektrana. Tako je, u stvari, 1938. godine stvoren prvi projekt HE Vinodol u čijoj su izradi sudjelovali i dr. Ante Franković te kasnije i Krešimir Đurašin. Ti su ljudi najzaslužniji za osmišljavanje cijelog ovog sustava sakupljanja goranske vode koja će biti usmjerena prema HE Vinodol i služiti za proizvodnju električne energije. Tako je 1938. godine izrađen projekt koji je predviđao malu akumulaciju vode u Lokvama, a veliku u Fužinama.

To je, dakle, potpuno drukčije u odnosu na današnju situaciju, a razlozi su u tome što su tadašnja istraživanja pokazala kako je veća količina vode u Ličanki pa je bilo logično da se u Fužinama napravi velika akumulacija, a Lokve su trebale imati akumulaciju od samo oko 900.000 kubika. Znamo li da danas Bajer, koji je znatno manji od Lokvarskog jezera, ima 1,2 milijuna kubika, onda je jasno da je po tim prvim idejama Lokvarsko jezero trebalo biti malo i nalaziti se na visini od 737 metara, a sada je na koti od 772 metra. Uz to tako zamišljeno Lokvarsko jezero, ono nije trebalo biti na sadašnjoj lokaciji, već na lokaciji današnjeg Rudnika. Time se željelo izbjeći potapanje Lujzijane i da je to ostvareno, i danas bismo imali Lujzijanu kroz Lokve. No, stvari su se odvijale bitno drukčije. Naravno, i Fužine bi tada drukčije izgledale, kaže Burić.
-Po projektu je tadašnja brana trebala biti u odnosu na sadašnju lokaciju nekih 200 metara niže, u smjeru Vrela. Neki radovi su čak bili i pokrenuti, a jezero se trebalo nalaziti na koti 733, a sada je na koti 717. Dakle, trebalo je biti znatno više i imati dvadesetak metara višu branu, a ta je akumulacija trebala imati 19 milijuna kubika vode, dakle trebala je biti skoro 19 puta veća od sadašnje te obuhvaćati i sadašnji prostor Lepenice te dolinom Kostanjevice ići sve do Gornjeg Jelenja. Elektrana koja bi koristila tu vodu bila je predviđena u Triblju, a dovod vode do elektrane bio bi sustavom kanala i tunela sa slobodnim proticanjem, dakle ne pod tlakom, do južne strane Kobiljaka, a tek od te točke do elektrane bio je predviđen tlačni cjevovod. Po tom projektu je započeta gradnja nekih objekata, prvenstveno podzemne strojarnice u Triblju, za koju su naručeni i proizvodni agregati. Zanimljivo je da se tada toliko vjerovalo u uspjeh te ideje da je Kraljevina Jugoslavija naručila u Švicarskoj izgradnju turbina, generatora i agregata, a u Italiji su naručeni limovi za tlačni cjevovod. Dakle, još prije Drugog svjetskog rata počeli su radovi vezani uz realizaciju cijelog tog sustava, priča Burić.

Dodatna istraživanja

No, već tada su postojale neke sumnje u tako zamišljen projekt pa su još 1941. godine počela dodatna istraživanja kojima su se željele ili potvrditi postavke tog projekta, ili krenuti nekim novim smjerom.

– Po završetku Drugog svjetskog rata, već 1945. godine, rade se dodatna geološka istraživanja i analize koje dovode do velikih promjena početnog projekta. Naime, ta su istraživanja pokazala kako bi velika akumulacija u Fužinama sigurno potopila izvor Ličanke na Vrelu. Zbog karaktera tog izvora mogao bi se dogoditi veliki gubitak vode pa bi cijeli projekt bio upitan. Također, na području Preradovića postoji jedan veliki rascjep na kojem se dodiruju i spajaju dvije vrste materijala, što nije dobro za gradnju takvih objekata jer i tu može doći do gubitka vode. Ta istraživanja su potvrđena pa se odustalo od prethodne ideje i krenulo u razradu nove ideje koja više nije bila vezana uz veliku akumulaciju u Fužinama, već njeno stvaranje u Lokvama i to u dva jezera – jezeru Lokve i jezeru Križ, koja bi bila povezana tunelom pa bi funkcionirala kao jedan spremnik koji funkcionira kao spojene posude. Naravno, Fužine nisu zaboravljene, ali im je u tom novom sustavu i novom projektu pripala uloga manjeg jezera koje će biti međustepenica do glavne elektrane u Triblju. Tako je, u stvari, počeo projekt izgradnje sustava kakvog poznajemo danas, jedino što u njemu nema jezera Križ potok do čije realizacije, na žalost, nikada nije došlo. No, i bez toga promjene u krajoliku bile su velike, kaže Burić.

– Da bi se izgradila tako velika akumulacija, trebalo je ne samo puno radne snage i tehnike, već se morao potopiti i dio Lujzijane koji je od Lokava vodio prema Mrzloj Vodici. Budući da je to značilo gubitak te prometnice, krenulo se u gradnju nove prometnice na dionici od Lokava do Gornjeg Jelenja. To je danas mnogima znana »stara cesta« koja vodi od Lokava i ispod Špičunka prema Gornjem Jelenju. Gradnja cijelog tog zamišljenog sustava krenula je u Fužinama 1947. godine, a 1952. godine kreću veliki radovi na izgradnji tada Omladinskog jezera i zamjenske ceste za Lujzijanu.

Za realizaciju je trebao velik broj ljudi pa je tadašnja vlast odlučila projekt realizirati kroz radne akcije koje će trajati od 1952. godine do 1956. godine i kroz njih će biti napravljen 21 kilometar nove ceste od Delnica do Gornjeg Jelenja te velika brana u Lokvama koja će služiti za prikupljanje vode u jezero koje će tada, baš po tim akcijama, biti nazvano Omladinsko jezero. Budući da su prvi radovi u Fužinama počeli pet godina ranije i bili realizirani kako treba, proizvodnja energije u Triblju započinje već u svibnju 1952. godine, kad je pokrenut prvi agregat, a u jesen 1953. godine pokrenut je drugi te potom i treći agregat. Dakle, već 1953. godine HE Vinodol radi s vodom iz Bajera, a polako količina vode raste zahvaljujući vodi iz lokvarskog jezera. Sustav se dovršava izgradnjom CHE Fužine 1956. godine, a u idućih trideset godina, dakle do 1986. godine, vrše se izmjene i nadogradnje sustava gradnjom akumulacije Potkoš, nadvišenjem preljeva u Lokvama i povećanjem volumena akumulacije, te gradnjom akumulacije i elektrane Lepenica, kaže Burić.

Petoljetka izgradnje Lokvarskog jezera kroz tadašnje omladinske radne akcije / Foto UDRUGA LJUBITELJI LOKVARSKIH STARINA

Ogromna vrijednost

Vrijednost projekta za tadašnju državu bila je ogromna. Rukovodeći se sustavom koji su za razvoj privrede osmislili u Staljinovom Sovjetskom Savezu i temeljili na tzv. petoljetkama, odnosno planiranju razvoja gospodarstva u petogodišnjem razdoblju, i u tadašnjoj su SFRJ osmislili petoljetku. Ono što je itekako zanimljivo, je da je u petoljetki u koju je ušla izgradnja HE Vinodol količina sredstava namijenjenih tom poslu iznosila čak 70 posto od ukupnih sredstava cijele petoljetke! Očigledno, tadašnji su vlastodršci, poput prof. Kocha, itekako shvaćali da im akumulacija u goranskim planinama s prirodnim padom prema Vindolu donosi ogromnu korist, kako u smislu razvoja industrije koja se počela stvarati, tako i kao spremište pitke vode.

Frapantne su i brojke vezane uz veliku radnu akciju izgradnje brane u Lokvama. Gorski kotar danas ima oko 19.000 stanovnika. Na poslovima izgradnje tih je godina radilo više od 16.000 sudionika, mahom mladih, a Hidroelektra kao glavni izvođač zajedno s ostalim izvođačima imala je još oko 5.000 zaposlenih. Dakle, na ta dva ogromna infrastrukturna posla radila je oko 21.000 ljudi! S današnjeg stajališta gotovo je nemoguće razumjeti gdje je toliki broj ljudi bio smješten, kako ih se prehranjivalo, kako je bio organiziranrad…

Podijeli:
Skip to content