Oslanjajući se na prvi pisani spomen – isprava Kraljevskog suda Matije Korvina od 24. veljače 1481. godine kojoj se oslobađaju plaćanja daće (maltarine) trgovci u pronalaženj imanjima “u Lukovdolu, Moravicama, Delnicama, Lokvama, Brodu, Hreljinu i Vrbovskom”, može se zaključiti da Lokve postoje već od tada kao naseljeni i izgrađeni dio Gorskog kotara.
Lokve se spominju i u imovinskoj parnici Urlicha Celjskog i Frankopana još 1432. u knjizi “Gorski kotar i Vidnodol” E. Laszowskog, u latinskom obliku Loque.
Prema R. Strohalovom kazivanju poseban zamah razvoju uopće u smjeru svoga kretanja dala je cesta, Lujzinska cesta, koja je morala spojiti grad Karlovac s Jadranskim morem. Uz cestu su nicale kuće i sela: Srednji Jarak, Homer, Zajez, Artić, Mala Voda, Lokve – spominje Strohal navodeći dalje da su Frankopani na lokvarskim rječicama Velika i Mala Voda imali pilane i mlinove.
Poslije stradanja Frankopana Lokve dolaze pod upravu Ugarske i baruna Franje Rigonija. Lokve u to vrijeme imaju pilanu na željezni kotač sa zupcima za rezanje dasaka.
Poslije prolaska ceste 1805. doseljenici podižu lijepe kuće, većinom jednokatne, uglavnom prema moru kreće trgovina drvenom građom. Lokve dobivaju lijepa konačišta, a na osmama; Sopaču, Maloj Vodi, Mrzloj Vodici, Osoju, Društvo Lujzinske ceste (distrikt) podiže svratišta (štacije) za prolaznike. Lokve te godine imaju 62 kuće i 481 stanovnika, tu su već i prve crkvene građevine – kapelice u Mrzloj Vodici i u Lokvama – 1857. župnik Josip Mrzljak osniva trorazrednu pučku školu.
Lokve su uz prvotne došljake iz Primorja naseljavali početkom 19. stoljeća žitelji iz Delnica, Mrkoplja, Fužina, Gerova, te i danas egzistiraju njihova prezimena: Pleše, Majnarić, Ožanić, Mihelčić, Bolf, Grgurić, Jurković, Briški, Gašparac, Radošević, Crnković, Štanfelj, Tomac, Čop.